SAMO SE UPORNOST ISPLATI

Godine 2009. počeli ste se baviti sportom, što Vam znači sport i kako je započela Vaša sportska priča? 

Tada sam, zapravo, ušao u atletiku, ali u sportu sam od djetinjstva. Igrao sam nogomet i košarku. S 20 sam godina, nažalost, završio u kolicima. Imao sam prometnu nesreću i onda sam krenuo s rehabilitacijom, stolnim tenisom. Stalno sam bio u sportu, a 2009. počeo sam se baviti atletikom za osobe s invaliditetom. Atletikom sam se počeo baviti slučajno, 2008. Mama mi je rekla da se u Pekingu održavaju Olimpijske igre pa sam tako vidio da su naši sportaši osvojili puno medalja. Pomislio sam da ako mogu oni, mogu i ja. Tako da me mama potaknula da pogledam što se događa i da postoji sport za invalide. 

Jeste li kao dječak maštali da ćete jednog dana postati sportaš?  

Svi mi kao djeca sanjamo i volimo biti u sportu. Svaki slobodan trenutak bio sam s loptom. Ali, da sam maštao biti profesionalac, to ne mogu reći. Da se nije dogodila nesreća, vjerojatno ne bih završio u profesionalnom sportu. 

Osvajač ste brojnih medalja, uvijek ste u top tri najbolja natjecatelja. Koji je Vaš recept za uspjeh?  

Pojavio sam se u pravo vrijeme na međunarodnoj sceni i ostvarivao dobre rezultate. To su bili rezultati s puno lošijim daljinama tako da sam uz jako, jako puno treninga došao do 20 metara i osvojio medalju u Tokiju koja je po meni najsjajnija medalja. 

Kakav je osjećaj postići takav uspjeh za svoju zemlju, što Vam znači uspjeh i koje Vam je odličje najdraže? 

Kao što sam rekao, medalja iz Tokija mi je najdraža jer sam ju osvojio u vremenu korone kada mi se svašta događalo u životu. Taj osjećaj je bio jako emotivan, ponos prije svega i spoznaja da se sav trud napokon isplatio, sve se posložilo onako kako pokušavaš napraviti. 

Ivan Čengić, trener: Plakao je kao malo dijete, to vam ja mogu reći. 

Imate li neki ritual prije natjecanja? 

Nemam. Za svako natjecanje drugačije se pripremam, na primjer boksači imaju neku pjesmu s kojom izlaze van, a ja si u glavi stvorim neki film i pomoću toga se motiviram od jutra da sve prođe dobro, da bude velika količina adrenalina. 

Kakva je prehrana sportaša?
Ne mogu se baš pohvaliti da pazim na prehranu. Jako volim domaću hranu, odrastao sam na selu tako da sam navikao na hranu koja se priprema kod kuće. Treba kontrolirati prehranu i imati redovito obroke. 

Što Vam znači u zdravom tijelu, zdrav duh? 

Mislim da svi sportaši mogu to prenijeti jer ako je čovjek aktivan u sportu i dobro se osjeća tjelesno, onda nema problema ni psihički. 

Mediji puno govore i pišu o školskoj prehrani ovih dana. Što Vi mislite o tome? 

Ne pratim medije pa ne znam što pišu o školskoj prehrani, ali mislim da bi trebao biti cjelovit obrok jer ipak ste šest, sedam sati u školi. Mislim da bi se trebao napraviti ručak da dijete pojede jer to je važno za razvoj.   

Kakav je Vaš odnos s trenerom? Je li dobar odnos važan da bi se postigao uspjeh? 

Moj odnos s trenerom je prije svega prijateljski. Surađujemo skoro deset godina. Na prvom treningu rekao sam da samo želim trenirati i da to bude ozbiljno. Nakon prvog treninga me toliko izmorio da nisam mogao prijeći iz kolica u auto. Drugi dan sam ga nazvao i pitao kada je ponovno trening. Takav je bio početak. Ima tu, naravno, boljih i lošijih dana, ali mislim da imamo jedan izuzetno prijateljski odnos. 

Koji Vam je najdraži stadion? 

U Tokiju. 

Gdje je najbolja atmosfera? 

U Riju, jer je bilo jako puno trkača taj dan i Brazilci su navijali za svoje, a ja sam u glavi zamislio da oni navijaju za mene. Da, tamo je sigurno bilo najbučnije i najveselije. U Londonu nas dočekaju s najviše gledatelja. Pozovu učenike, bude jako puno djece i oni navijaju, tako da je tamo stvarno atmosfera odlična.

Koje natjecanje Vam je bilo najteže ? 

Najlošije natjecanje bilo je u Dubaiju 2019. zato jer sam podbacio. U Tokiju je bilo jako sparno i natjecanje je trajalo šest sati. Došli smo tamo u 16 sati, a ja sam imao nastup u 21.30. Na stadionu je bilo trideset stupnjeva i preko sedamdeset posto vlage. 

Imate li rivala? 

Krenulo je sa Slovencem. On se već dugo bavio atletikom, a ja sam tek bio počeo. Prvo sam natjecanje odradio 2009., a prvi put sam ga pobijedio 2015. I tad sam se osjećao jako i moćno, a trenutno vodim borbu s Poljacima, svaki put kada nekog od njih trojice pobijedim, jako sam sretan. 

Bavili ste se i stolnim tenisom? 

Da, ali to je više bilo za zabavu. Dolazio sam u Prečko igrati s osobama s invaliditetom, ali nisam se nikada posvetio tome kao atletici. Možda da sam u stolnom tenisu tako krenuo s Ivanom vjerujem da bismo ostvarili isto takve rezultate kao u atletici jer bez puno treninga nema ničega. Ljudi su nam govorili da smo ludi jer smo u sedmom i osmom mjesecu bacali po sto hitaca. 

Imate li uopće slobodno vrijeme i kako ga provodite? 

Imam slobodnog vremena, prije sam igrao PlayStation, volim se voziti autom, provoditi vrijeme u prirodi, biti doma na selu među životinjama. 

Koji su Vam planovi za budućnost? 

Pripremiti se za Pariz i osvojiti medalju, ali na to gledam kao usputnu stanicu, a 2024. opet doći na visoku razinu jer sam imao jednu godinu laganog treninga zbog ozljede ramena. 

Imate li poruku za naše učenike koji bi se htjeli baviti sportom? 

Imam poruku za sve da bi se trebali baviti nekim sportom, nekom aktivnošću. To je najbolje što možemo priuštiti svome tijelu, a pogotovo u mlađim godinama. 

Nekoliko pitanja postavili smo i treneru, gospodinu Ivanu Čengiću.

Koliko se dugo bavite treniranjem sportaša i kako odlučujete koga ćete trenirati? 

Deset sam godina u svijetu paraolimpijaca i posvetio sam se tom poslu. Meni za samo jednog sportaša dnevno treba oko četiri do pet sati, a mi ih u klubu trenutno imamo oko dvadeset. To je posao u kojem se treba puno odricati i ulagati puno vremena. Paraolimpijski svijet sporta toliko je narastao da je danas jako teško postići ovakve rezultate koje Velimir postiže. U zadnje vrijeme imamo problem da nam mladi jako malo dolaze jer se bave poslovima na računalima i tehnologijom pa je jako teško naći dobrog mladog sportaša. 

Kako se Vi osjećate kad sportaš kojega trenirate osvoji neko odličje? 

To je jako lijep osjećaj kada znaš što si sve radio dok nije došlo do medalje. Kao što sam sad malo prije rekao, potrebno je jako puno odricanja. Evo, sad me emocije pogađaju jer je jako puno posla i vremena uloženo u to. 

Kako je započela Vaša suradnja s Velimirom? 

Kada sam došao u klub i kada sam vidio da je jako velik i visok preko dva metra, znao sam da može napraviti čuda i kao što je Velimir rekao, dogovorili smo se da ćemo trenirati ozbiljno. 

Kada ste upoznali Velimira, jeste li mogli naslutiti da će biti uspješan? 

Prepoznao sam da on to sigurno ima u sebi. Kad smo počeli raditi po pet sati na dan tu je došao i rezultat, samo mu je trebao netko tko će mu posvetiti vrijeme.

Novinari: Luna Bela Iljazović, Marko Trutin i Ana Tina Zebec