BICIKLOM PO HRVATSKOJ
“Najviše volim voziti bicikl. Za mene je to meditacija u pokretu.” Navodno je ovu rečenicu izjavio poznati glumac Robin Williams. Ne želim ulaziti u to je li doista ovaj pokojni glumac izrekao ovu rečenicu, ali za mene osobno ova rečenica vrijedi “od a do ž”. A kada “meditaciju u pokretu” povežete s hrvatskim ljepotama onda imate dobitnu kombinaciju!
U kolovozu krenuo sam biciklom u obilazak Hrvatskog zagorja. Krenuo sam ujutro u 09:17 zapadnom rutom preko Donje Bistre – Gornje Bistre – Oroslavja – Zaboka – Bedekovčine – Zlatara (sl.1.). Vrijeme je bilo oblačno, bez vjetra s temperaturom od 30°C. Najgori dio rute definitivno je bio put do Donje Bistre. Išao sam Alejom Bologne prema Bistri. Nisam htio voziti po kolniku s obzirom da vozači znaju voziti brže od ograničenja, stoga sam vozio po pločniku. Pločnik je na tom dijelu u lošem stanju, što prikazuje i fotografija (sl. 2.).
Sl. 1. Ruta prema Hrvatskom zagorju.
Sl. 2. Aleja Bologne.
Na putu od Gornje Bistre prema Oroslavju prvi puta osjetio sam pravu, netaknutu prirodu. Vožnja cestom kroz šumski dio, s tipičnim uzbrdicama i nizbrdicama karakterističnim za taj krajolik koje oslikavaju i ljudski život: „malo si gor, pa si malo dol“. Iznenadio sam se koliko su ceste na tom dijelu u izvrsnom stanju, a promet nije gust što mi je omogućavalo da uživam u tišini. U sjećanju mi je ostao pogled na crkvu u mjestu Kraljev Vrh, koja se nalazi na vrhu brda.
Sl. 3. Dio rute nakon Gornje Bistre.
Sl. 4. Kraljev Vrh.
Nastavljajući svoje putovanje prema Oroslavju naletio sam na nešto neočekivano, a usudim se reći i jedinstveno, a to je „party avion“! Pomislih kako je ovo idealno mjesto za proslavu mature, diplomiranja na nekom fakultetu, momačku večer itd.
Sl. 5. „Party avion“, bazen, kućice za roštilj…
Put od Zaboka prati modernu i održavanu državnu cestu (oznaka D24). Iako je na toj cesti dosta prometno, vozači su bili izrazito obazrivi i nije bilo nikakvih problema na tom dijelu. Na toj posljednjoj dionici nalazi se i najveći kontinuirani uspon od 136 metara nv do 263 metara nv.
Sl. 6. Karta koja prikazuje dio puta. Po boji puta možete vidjeti gdje su uzbrdice, a gdje nizbrdice.
Prolazeći srcem Hrvatskog zagorja shvatio sam neke stvari: da moramo čuvati naša prirodna bogatstva kao što je ovaj izvor koji je bio pravo osvježenje ljetnim vrućinama, da naizgled i oni slabije naseljeni i manje pristupačni dijelovi Lijepe naše mogu imati podsjetnike na ljudsku turbulentnu prošlost. Spomenik antifašističkim borcima na jednom takvom mjestu treba nam biti poruka kako trebamo cijeniti mir i raditi na međusobnom uvažavanju i toleranciji kako bismo gradili bolji svijet za naše potomke. Država smo bogate kulturne baštine i imamo mogućnosti od toga napraviti neku priču koja će ljudima biti interesantna. Gornja desna slika prikazuje dvorac Belec, koji je, nažalost, od sredine 20. st. prepušten nebrizi i propadanju, zajedno s perivojem koji ga okružuje. Zamislite ručak u suvremeno opremljenom restoranu u zelenilu Hrvatskog zagorja, u zgradi staroj oko 200 godina, s prekrasno uređenim perivojem i jezerom u blizini dvorca…
Sl. 7. Dvorac Belec
Sl. 8. Izvor pitke i hladne vode.
POVRATAK
„Vincit qui se vincit“, izreka je koja se pripisuje Publiliusu Syrusu, rimskom piscu iz 1. st. prije Krista. U slobodnom prijevodu izreka se može prevesti „pobjeđuje onaj koji pobijedi sebe“. Prema toj izreci, cilj svake osobe je prevladati svoje padove, slabosti i negativne osjećaje. Vodeći se tom izrekom krenuo sam dva dana kasnije na put nazad – ovaj puta bez stajanja (osim na semaforu u Zagrebu) i što brže, ali i oprezno, s ciljem dolaska na obiteljski ručak. Krenuo sam u 08:48 prema Zagrebu, preko Marije Bistrice i istočnih obronaka Medvednice. Zahvaljujući kvalitetnim cestama i ne izrazito gustim prometom prošao sam Mariju Bistricu bez ikakvih problema. Pomislih u sebi, samo neka bude tako do kraja. A onda je došao pravi ispit izdržljivosti i volje. Znak upozorenja – uspon od 7% u duljini od 4km. Bio je to početak fizički najzahtjevnije rute na putu do Zagreba.
Sl. 9. i Sl. 10. Početak uspona nakon Marije Bistrice (Laz Bistrički) i pogled s dijela rute prema Mariji Bistrici.
Ne znam je li blagoslov ili prokletstvo to što nisam znao ukupnu duljinu uspona. Naravno da sam pripremajući se pregledao karte na Google Mapsu, ali u tom trenutku (koji je trajao 30 minuta) sam samo ja i moja želja da pobijedim sebe protiv svojih slabosti: „Bole te noge, odustani… Stani i popij vode, pa nećeš u zemlju propast ako uzmeš pauzu za popit vode… Budeš drugi put rutu odradio u komadu…“. Tek sam na kraju puta, nakon što su se pametni sat i mobitel sinkronizirali, mogao vidjeti zahtjevnost rute. U tih 30 minuta kontinuirani uspon bio je od 248 metara relativne visine (od 171 m do 419 m ) s prosječnom brzinom nešto nižom od skromnih 13 km/h.
Sl. 11. Visinska karta rute prema Zagrebu.
Teški i lakši trenutci u životu se izmjenjuju u donekle pravilnim intervalima. Tako je i mene čekala nagrada nakon završetka mojeg uspona. Od tog dijela vidio sam znakove, poput ovog na Sl. 15. Aplikacija je tada izmjerila najveću postignutu brzinu – 47.7 km/h. Jedina je to dionica u kojoj me automobili nisu pretjecali. 😊
Sl. 12. Malo statistike.
Sl. 13. Crtica iz povijesti – cestu od Kašine do Marije Bistrice (preko Medvednice) kojom sam se vraćao u Zagreb, dao je sagraditi ban Ivan Mažuranić.
Nakon što je dionica s nizbrdicama završila mogao sam osjetiti kako se približavam Zagrebu. Pogotovo kada sam u nekim selima i prepoznatljivi plavi ZET-ov autobus. Od Kašine do Zagreba nalaze se nizna naselja koja kao da su karike lanca: Paruževina, Prekvršje, Đurđekovec, Markovo Polje i Sesvete. Sva ta naselja dio su Grada Zagreba kao administrativne regije koja ima status županije. Ukupno trajanje i udaljenost možete vidjeti na Sl. 18. Na ručak sam došao negdje oko 12:20. Putopis ću završiti referirajući se na početnu izreku i potvrditi kako na svojem primjeru kako je bicikliranje doista meditacija u pokretu.
Sl. 14. Podatci o putovanju.
Napisao: Luka Modrić, prof.
